Vesti

Premijera predstave „Vuci i ovce“ 25. septembra (20,00) na Velikoj sceni

20 septembar 2021

Predstava „Vuci i ovce“, slavnog ruskog književnika Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog, u adaptaciji i režiji Egona Savina, biće premijerno izvedena 25. septembra (20,00) na Velikoj sceni.

U podeli su Olga Odanović, Bojan Dimitrijević, Sonja Kolačarić, Anastasia Mandić, Danijela Ugrenović, Radoslav Milenković, Aleksandar Đurica, Nebojša Kundačina, Bojan Krivokapić i Dimitrije Ilić.

Savin je uradio izbor muzike i scenografiju, kostime je kreirala Jelena Stokuća, dok je Ljiljana Mrkić Popović bila zadužena za scenski govor.

Saradnici na predstavi su Jasmina Urošević (producent u Drami), Sanja Ugrinić Mimica (inspicijent), Marija Nedeljkov i Danica Stevanović (sufleri), Nastasja Alja Daničić (asistent reditelja) i Jasna Saramandić (asistent scenografa).

Ostrovski je ovu komediju u pet činova napisao 1875. godine.

Premijera predstave „Vuci i ovce“ biće održana u isto vreme kada se u Beogradu organizuje i Rusko-srpski kulturni forum, posvećen razvoju saradnje dve države u oblasti kulture.

Povodom predstojeće premijere, u foajeu Druge galerije, 21. septembra održana je konferencija za novinare na kojoj su učestvovali upravnica Narodnog pozorišta Ivana Vujić, direktorka Drame Molina Udovički Fotez, reditelj Egon Savin i glumci Olga Odanović, Anastasia Mandić, Danijela Ugrenović, Radoslav Milenković, Bojan Dimitrijević i Dimitrije Ilić. 

Upravnica Ivana Vujić izrazila je radost pred premijeru velikog klasika, sa izuzetnim rediteljem i izvanrednom ekipom, ističući da se „Vuci i ovce” prvi put igraju u Beogradu i Srbiji, ali da se Ostrovski u Narodnom pozorištu izvodi još od 1881. godine („Zla svekrva“, u prevodu Milovana Glišića i režiji Toše Jovanovića).

Prema njenim rečima, naslov „Vuci i ovce” je realističan, ali i metaforičan, a komad je „u žanru metafizičke realnosti, vrši anatomiju življenja i definiše nas, jer je svako od nas bio i vuk i ovca”.  

„Tema je pljačka koja se pojavljuje u svakom ljudskom odnosu i to nas sve dira. Stil predstave je svež, dubok, a na jednostavan način. To je posebno važno danas kada se gušimo u spektaklu”, izjavila je Ivana Vujić.

Direktorka Drame Molina Udovički Fotez rekla je da je Savin adaptacijom premestio ovaj komad iz 19. veka u Jeljcinovu Rusiju 90-ih godina 20. veka, a da univerzalnost teksta čini kao da se događa danas.

„U fokusu je nepromenljivost ljudske prirode. Tehnolgija je mnogo napredovala, ali se ljudi u suštini nisu izmenili”, rekla je Udovički Fotez, dodavši da je predstava duhovita, ali ne i smešna.

Reditelj Savin istakao je da Savin da ovaj naslov „kao retko koji u istoriji dramske književnosti izražava duh našeg vremena, pa i sredine”.

„Samu priču ne treba izlagati. Naslov govori sve. Možda još jedino Gribojedov naslovom ’Teško pametnom’ govori tako mnogo o našem vremenu i sredini”, ocenio je Savin kome je ovo jedanaesta režija u Narodnom pozorištu u Beogradu. 
Savin je podsetio da je Ostrovski pisao ovaj komad sredinom 19. veka, posle oslobođenja robova u Rusiji, „što je bio trenutak velikih društvenih promena, ogromnog stresa u kolektivnom smislu, gde se naglo bogati klasa trgovaca koji preuzmaju glavnu reč u društvenom životu i čak na neki način utiču na vlast, carizam slabi, dolazi vreme socijalnih pobuna...”

Komad je prebacio u doba Jeljcina jer je „i to vreme bilo u suštini jedan veliki prevrat”.

„Jedna velika svetska sila se raspadala na naše oči. On je uspeo kao veliki političar da sačuva ipak tu državu, a njegov naslednik i da vrati onu snagu koju je imao Sovjetski savez. Ali to je vreme velikih društvenih promena u kojima naše loše osobine dolaze do izražaja. Svi smo mnogo ružniji u trenucima kada se tlo zaljulja i kada svi pohrle da spasavaju sebe. Onda te ljudske mane opsesivno imaju potrebu da se ostvare i ljudi zaista halapljivo nasrnu jedni na druge”, rekao je Savin i dodao: „To su ti društveni prevrati koje mi gledamo svakodnevno na televiziji, u medijima. U tom smislu ružna dimenzija ljudske prirode dolazi pod uveličavajuće staklo”.

Napominjući da je ova velika ansambl predstava nastajala dugo, a s malim brojem proba, uz prekide i izmene u ansamblu zbog pandemije, Savin je izrazio zahvalnost pre svega tehnici Narodnog pozorišta, kao i upravi i glumcima.

„Ipak smo uspeli da se odužimo kao teatar velikim klasicima. Njima je mesto u Narodnom pozorištu, na Velikoj sceni, u jednoj, nadam se, svežoj, duhovitoj inscenaciji, nastaloj uz pomoć izvanrednih glumaca”, rekao je Savin, dodavši da su tu i „dug savremenoj publici koja hoće da vidi kakve su veze između remek dela 19. veka i savremenog konteksta”, kao i „treći dug - teatra samom sebi”.

Naime, to je igranje specifičnog žanra koji je malo zaboravljen u našem savremenom pozorištu, smatra Savin, jer „mi komediju sve više shvatamo, poimamo, pa i radimo kao jeftinu zabavu”.

„Komedija je užasno ozbiljan žanr, ona kritički sagledava svet u kojem živimo i tu je Ostrovski jedan od genija koji govori o tome da ništa ne možemo promeniti, ali možemo se bar suzdržati kada je u pitanju iskazivanje naše suštinske prirode. Komedija karaktera, za razliku od zabavljačkih komedija, traži realistički kontekst, traži naročitu glumačku veštinu, osećaj za meru što je izuzetno teško postići, u smislu ujednačavanja ansambla”, rekao je Savin.

Izrazivši nadu da će u tome uspeti „u meri da publika može da uživa”, istakao je da je jedna od velikih odlika Ostrovskog i klasične litetarure njena prijemčivost.
„Napraviti slojevito delo sa kompleksnim likovima i složenim psihološkim odnosima, a istovremeno biti prijemčiv, to je za mene ideal u teatru. S vremena na vreme polazilo mi je za rukom da napravim predstave koje publika želi više puta da gleda”, rekao je Savin navodeći da su u Narodnom pozorištu to bile predstave „Kir Janja”, „Derviš i smrt” i „Čudo u Šarganu”.

Savin se i ovom prilikom založio za osnivanje pozorišta Branislava Nušića kao komedijske, satirične scene, kojom bi se afirmisala sredina koja je izrodila tako velike komediografe od Sterije do Duška Kovačevića.

Olga Odanović je istakla da su srećni što se u Narodnom pozorištu igra tako kompleksan pisac kao što je Ostrovski. 
„Ovo jeste komedija, ali sofisticirana, zahteva preciznost. Zato je glumcima teška. Savin traži da postignemo meru, preciznost, da to bude kolektivna igra. Malo me je strah, treba sve to lepo iznivelisati”, rekla je ona.

Anastasia Mandić je primetila da je teško govoriti o predstavi jer proces proba još traje, dok je Danijela Ugrenović uverena da će „predstava svima biti zabavna, ali da će posle nje, heli ne hteli, porazmisliti o tome kako živimo”.

Radoslav Milenković i Bojan Dimitrijević su zahvalili Savinu na pozivu da kao gosti igraju u Narodnom pozorištu.
„Verujem da ćemo publici preneti bar deo onoga što je Ostrovski pisao tako jasno, razumljvo i uzbudljivo”, rekao je Milenković.

Dimitrijević je izjavio da je „rad sa Savinom težak, ali dragocen, jer je on vrstan reditelj koji ima i pedagošku notu, koriguje nas, što mnogi reditelji ne rade da se ne bi zamerili glumcima”.
 

STO ČETRDESET GODINA OD PRVOG IZVOĐENjA DELA  A.N. OSTROVSKOG NA SCENI NARODNOG POZORIŠTA U BEOGRADU

A.N. Ostrovski je drugi autor iz ruskog repertoara koji se pojavio na sceni Narodnog pozorišta, odmah posle Gogolja (Revizor). Najpre je u prevodu Milovana Glišića i režiji Toše Jovanovića održana premijera komada Zla svekrva, 24.2. 1881. godine. 

Ta premijera se na našoj sceni, zbiva posle 33 godine, od kada Ostrovski kao 25-godišnji mladić opasnim talentom skreće pažnju, šire javnosti, pišući komad Bankrot i to skupo plaća – otkazom iz službe (dok mu se komad zabranjuje za izvođenje u narednih 13 godina). To nije  sprečilo njegovu snažnu stvaralaču ličnost  da svojim delima i njihovim značajem obeleži  čitavu epohu u razvoju ruskog i svetskog teatra i da na  pozornici Narodnog pozorišta traje, sa dužim ili kraćim pauzama  140 godina (sa 14 premijernih dramskih postavki i dve operske čija su libreta zasnovana na njegovim delima).

Te, 1881. godine, izvedena je, u Narodnom pozorištu i premijera komada Pisarsko mesto, u režiji Miloša Cvetića (17.10.1881), a naredne godine, Cvetić je režirao i Kola mudrosti- dvoja ludosti, u prevodu M. Glišića (21.1.1882). (Još samo jednom su Kola mudrosti... premijerno postavljena u Narodnom pozorištu – 11.4. 1946. u prevodu Kirila Taranovskog  i režiji Mate Miloševića).  Talenti i obožavaoci su, takođe, premijerno postavljani dva puta (2.6.1973, r. P Bajčetić; 5.2.2008, r.S. Saletović,) dok je komad Šuma tri puta, dakle najviše, premijerno postavljan u našem Narodnom pozorištu  (24.9.1940 r. J.Lj. Rakitin; 30.10.1947, r. H. Klajn; 25.12.1969. r, M. Maričić). Za predstavu Šuma u  režiji H. Klajna, M. Dedinac je pisao da je najbolje prostudirana predstava posle Drugog svetskog rata. Takođe, skrenuo je pažnju na novi rediteljski način rada sa glumcima koji kolektivnu igru diže na viši nivo.

Zla svekrva to jest Bura u novom prevodu Jovana Maksimovića,  dva puta je premijerno postavljana. Drugi put u režiji A. Ivanoviča Andrejeva,prvog profesionalnog reditelja u Narodnom pozorištu, učenika K.S. Stanislavskog i člana MHT-a. Naša štampa je premijeru komada koji spada u najbolje u ruskoj klasici najavila kao – važan događaj koji treba  da markira početak novog umetničkog režima u NP. Apostrofirane su i nove dekoracije ruskog slikara Baluzeka. Ta druga premijerna postavka izvedena je ukupno pet puta. 

Na poslednjoj predstavi, 17. januara 1912. godine, dogodila se, na žalost, dvostruka tragedija - na sceni i  životu. Naime, na Sceni, u trenutku, kada je Katarina, Tihonova neverna žena, skočila u Volgu da iskupi svoj greh smrću, začuo se pucanj u sali Narodnog pozorišta; dogodilo se ubistvo i samoubistvo iz ljubomore. Za dvoje mladih, nastradalih, prijatelji i poznanici, da ironija bude veća, imali su samo reči hvale (on - koji je smrtno ranio verenicu a potom i sebe - bio je rekoše, pitom i dobar čovek, ona lepa i dobra i oboje puni ideala). 

Posle toga, nastupila je 28-godišnja pauza u izvođenju dela Ostrovskog; Bura više nije izvođena.

Osim Pisarskog mesta, po jedanput su premijerno postavljeni i komadi Šaljivci (23.5.1892, r. M. Cvetić) Šta ko traži taj i nađe (22.2. 1939), Bez miraza (13.2.1940, r. Vera Greč) i Bez krivice krivi (10.1.1964, r. Irina A. Vulf).

I dve opere, čija su libreta zasnovana na delima Ostrovskog, postavljene su u Narodnom pozorištu. Snjeguročka, libreto zasnovan na „prolećnoj bajci“ – Snežana i opera Kaća Kabanova čiji je libreto pisan po Oluji (Buri) Ostrovskog. 

Vuci i ovce nisu nikada, do sada, izvođeni u našem Narodnom pozorištu. Ovaj komad je „pronašao“  Egona Savina da svojim, prepoznatljivim rediteljskim rukopisom, visoke estetike, ispiše i ovu stranicu o večnoj igri „moći“ i „nemoći“. Publika od njegovih predstava uvek, s pravim razlogom, ima velika iščekivanja.  

Sanja Milosavljević