Istorijat - Drama

Delatnost Drame Narodnog pozorišta najčešće se deli na četiri etape: od osnivanja do Prvog svetskog rata, period između dva svetska rata, od oslobođenja do raspada bivše Jugoslavije i period od 1991. godine do danas. Ansambl drame je formiran od istaknutih glumaca već postojećih profesionalnih teatara sa našeg govornog područja, prevashodno Srpskog narodnog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta, te od probranih umetnika iz većih putujućih pozorišnih družina. Prvih decenija, u malom Beogradu predstave su često imale samo premijeru ili dve-tri reprize, a samo retki izuzetno popularni komadi doživljavali bi i desetak izvođenja. U takvim uslovima hiperprodukcije, o režiji se ne može ni govoriti s pozicije današnjeg iskustva. Glumci bi naučili tekst – uveliko se oslanjajući na suflera – a prvi glumac bi na nekoliko proba pokušao da sa kolegama-suigračima dogovori i uvežba osnovni mizanscen. Preovlađivao je patetični, romantičarski stil glume. Predstave su se igrale u svega nekoliko tipiziranih dekora (soba, koja je često bivala i seoska kuća i evropski salon; šuma; gradski trg). Glumci su isprva igrali u sopstvenim kostimima, a glumice su u ovu svrhu dobijale mali dodatak na platu. Nešto kasnije, počinje se sa naručivanjem kostima za predstave – uglavnom tipskih. Situacija je, što se tiče režije i scenografije, nešto izmenjena u poslednjim godinama pred Prvi svetski rat, dolaskom školovanog reditelja, Aleksandra Ivanoviča Andrejeva, koji je na scenu doneo i izvesno bogatstvo dekora. Pored komada svetskih klasika, koji su od samih početaka bili obavezan deo repertoara (Sofokle, Šekspir, Kalderon, Molijer, Rasin, Goldoni, Kornej, Rostan, Šiler, Gete, Ibzen, Strindberg, Gogolj, Ostrovski, Čehov, Gorki...), Narodno pozorište je odmah počelo da podstiče domaće dramsko stvaralaštvo. Razumljivo, počeci su bili teški i kvalitetnih tekstova je bilo malo. U to doba buđenja nacionalne svesti, naročito su popularni bili komadi sa nacionalnom tematikom, uglavnom tragedije i dramski prikazi inspirisani srednjevekovnom i novijom istorijom kao što su „Smrt Uroša V“, Stefana Stefanovića, „Miloš Obilić (Boj na Kosovu)“ Jovana Subotića, „Hajduk Veljko“ Jovana Dragaševića i drugi. Vremeno, pojavljuju se i kvalitetni autori, koje će potvrditi sud istorije (Milovan Đ. Glišić, mladi Branislav Nušić, Borisav Stanković, Matija Ban, Simo Matavulj, Laza Kostić...). Pored toga, veliku popularnost su tada, a i kasnije, imali takozvani komadi s pevanjem, poput dramatizacija proze Stevana Sremca – „Zone Zamfirove“ i „Ivkove slave“ (muzika Stevana Mokranjca), „Đida“ Janka Veselinovića i Dragomira Brzaka (sa muzikom Davorina Jenka), te najpopularniji i najigraniji od svih – „Koštana“ Borisava Stankovića (muzika Stevana Mokranjca), koja će postati svojevrsna kultna predstava i, kao takva, od 1901. ostati na repertoaru, sa manjim prekidima, sve do današnjih dana. Prevodilačka delatnost je u to vreme bila veoma intenzivna – neretko se događalo da se savremeni francuski ili nemački tekst nađe na beogradskom repertoaru svega nekoliko meseci posle svetske praizvedbe. Pored prevoda stranih komada, često su pravljene i takozvane posrbe. Većina naslova iz prvih decenija rada Narodnog pozorišta nije položila test istorije, i danas se za njih i ne zna. Na prelazu vekova, uprava je posebno pokušala da podstakne domaće pisce kako bi se poduhvatili pisanja za teatar. Između ostalog, objavljivani su redovni godišnji konkursi za novi dramski tekst. Tih godina pojavljuje se jedno veliko ime domaćeg dramskog stvaralaštva – Branislav Nušić. Pored njega, javljaju se i drugi mladi stvaraoci, među kojima se naročito ističu Simo Matavulj, Svetozar Ćorović, Vojislav Jovanović Marambo i Milivoj Predić. Jovan Sterija Popović je već tada bio prepoznat kao domaći dramski klasik, i pored redovnog prisustva njegovih komada u repertoaru, tokom dugog niza godina je na dan rođenja velikog komediografa priređivano specijalno „Sterijino veče“. Nosioci repertoara u tom periodu su bili Aleksa Bačvanski, Adam Mandrović, Miloš Cvetić, Toša Jovanović, Đura Rajković, Milorad Gavrilović, Sava Todorović, Ilija Stanojević Čiča, Svetislav Dinulović (ujedno i glumci-reditelji), te Pera Dobrinović, Dobrica Milutinović, Milka Grgurova, Vela Nigrinova, Sofija Coca Đorđević (jedina Beograđanka među njima), Zorka Todosić, Teodora Arsenović, Persa Pavlović...

Za vreme Prvog svetskog rata, jedini put u istoriji, Narodno pozorište je bilo zatvoreno tokom sve četiri godine. Gotovo čitav muški personal je bio mobilisan i u mnogim logorima su nicala „vojnička pozorišta“ predvođena našim glumcima, igrajući popularan ali i veoma zahtevan repertoar. Arhiva i bogata biblioteka dramskih tekstova u sanducima su se povlačili zajedno sa vojskom i narodom put Albanije...

Odmah posle rata, Pozorište ponovo otvara svoja vrata, a ubrzo se uz dramski osnivaju i operski i baletski ansambl. Skučenost jedne scene koju treba da dele tri umetnička ansambla rešava se dugoročnije adaptiranjem zgrade konjičke škole, Manježa, koja postaje Scena na Vračaru, nešto intimnija od one u zgradi Kod Spomenika, veoma omiljena i kod glumaca i kod ljubitelja dramskih predstava. Sa nekoliko prekida, Narodno pozorište je raspolagalo ovom zgradom sve do posle Drugog rata, kada je ona postala dom novoformiranog Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Sa krajem Prvog rata poklopila se i Oktobarska revolucija, tj. period bežanja velikog broja Rusa i pripadnika drugih naroda pred komunističkom vlašću Sovjetskog saveza. Među njima se nalazio i znatni broj umetnika, od kojih su se neki zadržali u Beogradu. Tako u Narodno pozorište dolaze profesionalni reditelji (najpre Jurij Ljvovič Rakitin, a nešto kasnije bračni par, nekadašnji članovi Moskovskog hudožestvenog teatra, Vera Greč i Polikarp Pavlov), scenografi i kostimografi (Leonid i Rimena Brailovski, Ananije Verbicki, Vladimir Žedrinski, Vladimir Zagorodnjuk). Zahvaljujući njima, režija se izdvaja kao posebna umetnost u okviru teatra, a u glumu ulaze realistički principi „uživljavanja“ Stanislavskog. Scenografija i kostimi se prave namenski, za svaku premijeru (u skladu sa finansijskim mogućnostima), donoseći na scenu stilove i pravce koji u to vreme vladaju u slikarstvu. I dalje se igra klasičan repertoar, kao i savremeni svetski pisci (Bernard Šo, Luiđi Pirandelo, Džon Golsvodri, Judžin O'Nil...) ali na velika vrata na našu scenu dolazi i takozvani bulevarski repertoar, naročito francuski „laki komadi“, koje je publika volela a zbog kojih je kritika burno negodovala. Pored svetskih, može se slobodno reći da je, uz Steriju, Nušić, čija stvaralačka zrelost pada u međuratne godine – već za života postao domaći klasik. U doba svoje stvaralačke zrelosti, u međuratnom periodu, on je neka vrsta „kućnog pisca“ Narodnog pozorišta: sve svoje komade piše imajući u vidu taj ansambl, a često i sam, mimo svakog pozorišnog običaja, učestvuje u podelama uloga. Iako kritika ne deli to mišljenje, on je publici bez premca najomiljeniji pisac, svaki njegov nov komad se s nestrpljenjem očekuje, postaje teatarski događaj i obara rekorde u gledanosti. Beograd, sad već evropska metropola, bez problema svoje omiljene predstave gleda i po nekoliko desetina puta. Premijere su ređe, ali su postavke znatno profesionalnije, modernije, kvalitetnije. Domaći repertoar, pored srpskih, sada čine i tekstovi pisaca iz Slovenije, Hrvatske, Makedonije (Milutin Bojić, Borisav Stanković, Ivo Vojnović, Milan Begović, Ivan Cankar, Petar Petrović Pecija, Vladimir Velmar Janković, Josip Kosor, Velimir Živojinović Masuka, Todor Manojlović, Miroslav Krleža, Đura Jakšić, Milivoj Predić i drugi, te prva žena-pisac, Milica Jakovljević poznatija kao Mir-Jam). Uz pomenute ruske, tu su i naši školovani reditelji i glumci-reditelji: Mihailo Isailović, dr Branko Gavela, Josip Kulundžić, Vitomir Bogić, Dragoljub Gošić, Dimitrije Ginić, Mata Milošević, Radomir Raša Plaović... U izvanrednom glumačkom ansamblu se, pored pomenutih glumaca-reditelja kao i već pomenutih iskusnih glumaca koji su karijere započeli pre rata, izdvajaju Žanka Stokić, Mara Taborska, Desa Dugalić, Marica Popović, Nevenka Urbanova, Ljubinka Bobić, bračni par Aleksandar i Zora Zlatković, Milivoje Živanović, Viktor Starčić, Jovan Gec, Božidar Drnić...

Svakako treba pomenuti i našeg prvog školovanog kostimografa, Milicu Babić Jovanović, koja potpisuje najveći broj predstave od 1931. do 1964. godine, kao i slikare-scenografe Jovana Bijelića, Stanislava Stašu Beložanskog, te nešto mlađe Miomira Denića, Bojana Stupicu i Milicu Bešević. Tokom nemačke okupacije Beograda 1941–1944, Narodno pozorište nastavlja sa redovnom delatnošću, iako je o ovome malo pisano a doskora se nije ni govorilo. Sva tri ansambla su, mada u znatno otežanim okolnostima i bez nekih članova koji su bili u zarobljeništvu ili u redovima boraca, igrala predstave svakodnevno – u podnevnim ili popodnevnim terminima, jer je na snazi bio policijski čas. Neposredno po oslobođenju grada, na Sceni kod Spomenika svoje predstave igra Pozorište Narodnog oslobođenja – trupa formirana u redovima NOV. Ubrzo, međutim, na scenu se vraćaju ansambli Narodnog pozorišta, pojačani nekim od članova partizanskog pozorišta, ali pod budnim okom novoformirane narodne vlasti. Prvih godina u repertoaru preovlađuju komadi sa jasnom političkom porukom, odabirani, pisani, i postavljani pod jasnim uticajem „zvaničnog“ stila – socijalističkog realizma, a primat su imali ruski pisci. Već početkom pedesetih godina, uticaj države na rad pozorišta se gubi, i sve se vraća prirodnim, umetničkim tokovima: repertoar je ponovo sastavljen od komada svetskih i domaćih klasika, početkom šezdesetih na scenu se probijaju i savremeni svetski, avangardni komadi, drama apsurda, antidrama... Savremeno domaće stvaralaštvo je u punom zamahu, a naročito se ističu dela Miroslava Krleže, Borislava Mihailovića Mihiza, Aleksandra Popovića, Ljubomira Simovića, Jovana Hristića, Velimira Lukića...

Napisala i priredila Jelica Stevanović
Korišćeni tekstovi Milice Jovanović, Aleksandra Radovanovića, Mirjane Odavić