O predstavi

SADRŽAJ
PRVI DEO: DVOBOJ
Prva scena. U dvorani zamka grofa Lune, vojnici iščekuju Lunin povratak. Luna je ljubomoran na trubadura Manrika, koji svake noći peva pod prozorima kraljičine dvorske dame Leonore. Kapetan Ferando priča vojnicima na straži o nestanku Luninog brata od pre petnaest godina (Di due figli). Stari Luna je tada naredio da se na lomači spali Ciganka koja je, navodno, bacila čini na njegovog sina. Cigankina kći, da bi osvetila majku, ukrala je iz zamka malog Luninog brata. Na lomači je pronađen sagoreli dečji leš, pa svi su zaključili da je u pitanju ukradeni grofov sin. Jedino grof u to nije mogao da poveruje, pa je drugom sinu ostavio u zavet da traga za svojim bratom, jer su sva dotadašnja traganja bila uzaludna. Izbija ponoć; vojnici proklinju staru vešticu.
Druga scena. U vrtu zamka, Leonora priča poverenici Ines kako se zaljubila u Manrika čija je pesma svake noći uzbuđuje (Tacea la note placida). Ines je uzaludno preklinje da zaboravi Manrika. Kada žene uđu u zamak, u vrtu se, kako bi video Leonoru, pojavi grof Luna. Manrikova pesma (Deserto sulla terra) izmami Leonoru napolje. U mraku ona zagrli Lunu verujući da je Manriko, i uverava ga u svoju ljubav. Kada se pojavi Manriko, ona shvata svoju zabludu, a ogorčeni Luna svog rivala izaziva ga na dvoboj. Kasnije ćemo saznati da je Manriko Lunu pobedio, ali mu je poklonio život.
DRUGI DEO: CIGANKA
Prva scena. U napuštenom zamku Cigani su podigli tabor (Hor Cigana). Među njima je i Acučena, koja gledajući u vatru priča Manriku kako je njena majka bila spaljena (Stride la vampa). Kad ostane sama s Manrikom, Acučena se s ogorčenjem priseća poslednjih majčinih časova i njenih poslednjih reči „Osveti me“, posle kojih je u delirijumu, izbezumljena Acučena u vatru greškom bacila sopstveno dete (Condotta). I tek sad Manriko saznaje da nije Acučenin sin. Samo, on ne može da zaboravi šta joj sve duguje: pre kratkog vremena ona mu je spasla život kada ga je grof Luna napao sa svojim ljudima i teško ranio. Ona mu zamera što u dvoboju nije dokrajčio Lunu (Mal reggendo). Dolazi glasnik koji donosi vest da se Leonora povlači u manastir pošto su joj rekli da je Manriko ubijen. Ne obazirući se na preklinjanje Acučene, Manriko odjuri da je spreči.
Druga scena. Manastir. Grof Luna sa Ferandom i vojnicima čeka Leonoru kako bi je sprečio da se zamonaši (Tutto e deserto). Čuju se zvona i pevanje monahinja. Kada dođe svečana povorka s Leonorom, Luna joj prepreči put, ali u taj čas dojuri Manriko sa svojim ljudima i Leonora mu se, srećna, baca u naručje. Posle borbe s Luninim vojnicima, trubadurova pratnja razoružava grofa. Manriko i Leonora beže.
TREĆI DEO: CIGANKIN SIN
Prva scena. Luna opseda zamak Kastelor, u koji su se povukli Manriko i Leonora. Sudeći po raspoloženju vojnika, to je „jedan veseo rat“. Ferando donosi novost da je uhvaćena Ciganka koja se šunjala oko logora. To je Acučena. Kad Luna počne da je ispituje, ona mu priča o svom životu (Giorni poveri vivea), ali Ferandu se čini da mu je poznata. Kad je Luna upita zna li nešto o dečaku koji je pre petnaest godina tu spaljen, Acučena se trgne. Ferando shvata ko je ona i Luna je hapsi kako bi i nju pogubili.
Druga scena. Na kapiji zamka. U toku su pripreme za odbranu pred opsadom. Manriko i Leonora žale što su se ovakve okolnosti isprečile njihovom venčanju i on je uverava u snagu ljubavi (Ah! Si, ben mio). Ruiz saopštava Manriku da je Acučena uhvaćena i kakva je sudbina čeka. On na to naredi da se svi skupe kako bi izvršili proboj i spasili Acučenu (Di qella pira).
ČETVRTI DEO: POGUBLjENjE
Prva scena. U tamnici Lunine palate Manriko leži okovan; izgubio je bitku i sam pao u ropstvo. Leonora je, međutim, uspela da umakne i sada, ispred palate, želi da svom dragom spase život (D'amor sul'ali rosee). Iz kapele se već čuje molitva za spas duše, Manriko i Leonora se opraštaju (Miserere). Dolazi Luna, Leonora ga moli da pomiluje Manrika, ali pošto je grof odbije, ona mu se obećava. Međutim, Leonora krišom popije otrov iz svoga prstena (Duet).
Druga scena. Manriku je dozvoljeno da se oprosti od Acučene. U mračnoj tamnici, on pokušava da je umiri. Ona već oseća hladni dah smrti, i skoro poludela od straha, nada se da će se ogrejati na lomači. Sećaju se ranijeg života (Ai nostri monti). Dolazi Leonora i javlja svom voljenom da je oslobođen. Kada mu na njegovo navaljivanje prizna po koju je cenu to postigla, on je u divljoj srdžbi optužuje za neverstvo. Međutim, Leonora pod dejstvom otrova umire (Prima che d'altri vivere). Kada grof primeti da je prevaren, on naredi da pogube Manrika. Posle pogubljenja, Acučena trijumfalno kaže grofu: „To je bio tvoj brat! Majko, osvećena si!“
TRUBADUR U NARODNOM PO3ORIŠTU
Verdijev Trubadur je na sceni Narodnog pozorišta prvi put izveden 24. aprila 1913, u režiji A. I. Andrejeva i u dekoru izrađenom po nacrtima V. V. Baluzeka. Orkestrom je dirigovao Stanislav Binički.
(...Da se) naslutiti da je Binički svoju predstavu 'strategijski' pripremao, da su je on i njegovi protagonisti tokom čitave 1912. imali na umu (...) i kada je konačno 24. aprila 1913. u Narodnom pozorištu dignuta zavesa na premijeri Trubadura – bio je to početak ostvarenja jednog dugog i grozničavog sna, koji će i Binički i njegovi protagonisti tako silovito i besprimerno 'dokrajčiti', izvodeći u toku jedne godine šest opera (...). Šta više, može se i mora se reći, po onom što je taj njihov Trubadur značio za pobedu 'operske ideje' i po onom kako je ona prihvaćena, da je datum te premijere stvarni i jedini datum osnivanja i početka rada Beogradske opere, tj. 24. april 1913.“ (Slobodan Turlakov Verdi u Beogradu). „Ali značaj premijere Trubadura nije bio samo u uspehu predstave. Ta premijera bila je povod da se ozbiljno razmišlja o osnivanju stalnog operskog ansambla. Ovo mišljenje bilo je potkrepljeno činjenicom da su protagonisti Trubadura bili uglavnom domaći pevači, članovi dramskog ansambla Narodnog pozorišta: Draga Spasić (Leonora), Teodora Arsenović (Acučena), i Vojislav Turinski (Manriko). U ulozi grofa Lune nastupio je Rudolf Fejfar, bariton ljubljanske Opere. (...)
Ali bilo je i oštrijih sudova kritičara, mada su svi isticali kako je Verdijev Trubadur za naše prilike, bio dobro izveden izuzimajući znatne primedbe na račun orkestra, kao i hora. (...) Premijera Trubadura obeležava i početke operske režije u nas. Režija ove popularne opere bila je poverena novoangažovanom ruskom umetniku Andrejevu. Prema oceni kritike, njegova režija nije bila tradicionalna, niti 'stereotipna, kabotenska i banalna'.“ (Raško Jovanović Predistorijat Beogradske opere). U ponedeljak, 4. februara 1929, „prvi put u novoj opremi“, Trubadur je izveden u prevodu Milana Dimovića (dirigent g. Matačić, reditelj g. Kintl, Grof Luna g. Ertl, Leonora gđa Žaludova, Acučena gđa Pinterović, Manriko g. Šimenc). Sledeća premijera Trubadura bila je istovremeno i prvo posleratno prikazivanje ove opere u Beogradu. Dogodilo se to u četvrtak, 28. juna 1951. godine, pod dirigentskom palicom Predraga Miloševića i u režiji Josipa Kulundžića. Ulogu Lune pevao je te večeri Stanoje Janković, Leonore Zdenka Zikova, Acučene Melanija Bugarinović, a Manrika, kao gost, Boris Marinov, član Zagrebačke opere. Predstavu je „dekorski postavio“ Staša Beložanski, „kostimski“ Mara Trifunović, a horove spremio Milan Bajšanski. Šesnaest godina kasnije, još jednom u prevodu Milana Dimovića, pevali su Nikola Mitić (Luna), Milka Stojanović (Leonora) Đurđevka Čakarević i kao gost, Salvatore Puma, tenor iz Milana (Manriko). Te večeri 29. juna 1967, dirigovao je Borislav Pašćan. Reditelj Arsa Jovanović. Dekor po nacrtima Vladimira Marenića, kostim po nacrtima Ljiljane Dragović. „Iz težnje da rastereti, deromantizira i pročisti libreto rezultirala je predstava sasvim određenih stilskih kvaliteta. Iako je bilo veoma uočljivih režijskih inovacija, iako su statični horovi mestimično podsećali na oratorijum, ipak su muzičke vrednosti ostale u prvom planu dok je tok dramskog zbivanja bio i razumljiv i zanimljiv“ - napisao je u svojoj recenziji nažalost nepotpisani kritičar „Politike" (Trubadur u novom ruhu, 5. jula 1967). Mariji Koren predstava se još više dopala - u članku pod naslovom Sa ukusom i merom objavljenom u Borbi od 1. jula 1967, ona je napisala da su „mera, ukus i kultura Arse Jovanovića i Borislava Pašćana i sklad njihovih koncepcija spasli Trubadura čak i onih slabosti koje on objektivno nosi, omogućili da ga doživimo kao suptilnu muzičko-psihološku priču velike sugestivnosti i lepote“. Prošlo je deset godina i u proleće 1977. Opera Narodnog pozorišta pripremila je novu postavku Trubadura u režiji Borislava Popovića; dirigent je opet bio Borislav Pašćan. Održane su dve premijere: u Kragujevcu, u sali Šumadija, u petak, 22. aprila (Vladeta Dimitrijević kao grof Luna, Radmila Smiljanić kao Leonora, Breda Kalef kao Acučena, Stojan Gančev kao Manriko), i u Beogradu, naravno u Narodnom pozorištu, u subotu 23. aprila (grof Luna – Zoran Aleksandrić, Leonora – Slavka Popović, Acučena – Đurđevka Čakarević, Manriko – Zvonimir Krnetić). Dekor je u ovoj produkciji dizajnirao Miomir Denić, a kostime Ljiljana Dragović. Stana Đurić-Klajn, tada kritičar „Politike", iznela je međutim ovoj predstavi ozbiljnu zamerku koju najjednostavnije sažima naslov njenog članka – Vraćanje na staro. „Beogradska premijera koju smo sada videli nije premijera po tome što u njoj učestvuju mnogi raniji izvođači: što je dirigovao Boris Pašćan, doduše manje precizno, poletno i usklađeno nego na premijeri pre deset godina; što je u ulozi Acučene, Đurđevka Čakarević opet ispoljila svoje priznate glasovne kvalitete, ali sa rutinom primadone koja je prešla preko mnogih svetskih pozornica; što je u tumačenju Manrika, Zvonimir Krnetić obnovio jednu svoju, u svim komponentama (u dikciji, fraziranju, glumi) sazrelu i lepo uobličenu rolu; što je Slavka Popović u ulozi Leonore, očigledno indisponirana a samim tim i dekoncentrisana, pevala svoju partiju ispod svog uobičajenog standarda i na način koji ne odgovara premijerskom prezentiranju.“ („Politika", 6. maj 1977). U svojoj novoj postavci, Trubadur je ove, 2001. godine okupio neke od najvažnijih umetnika i saradnika Opere. Predstavu je, kao svoju debitantsku režiju, na scenu postavila Ivana Dragutinović, koja je opersku režiju diplomirala na Akademiji umetnosti BK, 1999. godine, u klasi Mladena Sabljića.
Miloš Krečković
OPČINjAVAJUĆA SUGESTIVNOST
(...) Reduciran scenski pokret omogućava interpretatorima da daju maksimum na vokalnom planu. To naročito potvrđuju likovi koji ne stoje u prvom planu: izvanredni Ferando (Bratislav Jatić), Ines Olivere Dukić, spremne i za kompleksnije uloge, kao i Ruiz (Aleksandar Dojković). Najkomplikovanije deluju velike scene, jer pod vođstvom dirigenta Dejana Savića, hor i orkestar nisu samo potpora junacima priče o trubaduru, već bazična nit. (...) Kostimi Ljiljane Radonjić Orlić su svedeni, nenatrpani, jasno definišu likove, njihov status, karakter. Na isti način koncipirana je i scenografija (Aleksandar Zlatović) koja, usklađena sa jednostavnošću režije, biva rešena već pomenutim masivnim kamenolikim blokovima i pokretnom kružnom scenom. Opčinjava sugestivnosti, glas koji preplavljuje dvoranu – pripadaju Jeleni Vlahović. Nesvakidašnja glumica, sama oblikuje višeslojni lik Acučene (...) Prekrasno zatamnjenog dubokog registra i zaobljenih visina, impozantne pojave. Jelena Vlahović je stožer nove postavke „Trubadura”.
Marija Ćirić, „Politika", Beograd, 2. decembar 2002.
(...) U predstavi je briljirala Jelena Vlahović kao Ciganka Acučena, predivno tamno obojenog voluminoznog glasa, izvanredne izražajnosti u svim lagama (...) Dušan Plazinić kao Manriko znatno je bolji od ostalih likova koje je do sada ostvario. (...)
Gordana Krajačić, „Blic", Beograd, 26. novembar 2001.
ZAMRŠENA FABULA O LjUBAVI, MRŽNjI I OSVETI
(...) Slušajući orkestar Opere Narodnog pozorišta pod izvanrednim vođenjem maestra Dejana Savića, koji je zvučao bolje nego ikad, uverili smo se da je u pripremu Verdijeve opere „Trubadur” uložen veliki trud i rad. I hor je gotovo uvek bio na istoj visini.
Donata Premeru, „Borba", Beograd, 28. novembar 2001.
Premijerno izvođenje
Premijera, 22. novembar 2001. / Velika scena
Opera u četiri dela
Dirigent Dejan Savić / Zorica Mitev Vojnović
Reditelj Ivana Dragutinović
Scenograf Aleksandar Zlatović
Kostimograf Ljiljana Orlić
Premijerna podela (prvoimenovani iz spiska):
Grof Luna Nikola Mitić / Nikola Mijailović / Zoran Aleksandrić
Leonora Višnja Pavlović Drakulić / Jasmina Trumbetaš Petrović / Vjera Mikić
Acučena Jelena Vlahović / Dragana del Monako
Manriko Dušan Plazinić / Nikola Kitanovski / Sergej Dubrovin
Ferando Branislav Jatić / Sveto Kastratović
Ines Olivera Dukić / Aleksandra Stamenković
Ruiz Aleksandar Dojković
Glasnik Darko Đorđević / Tomislav Vitaz
Stari Ciganin Aleksandar Stamatović / Nemanja Pavlović
Kaluđerice, grofova posluga, vojnici, Cigani i Ciganke
U predstavi u čestvuju hor i orkestar Opere Narodnog pozorišta u Beogradu.
Koncertmajstor Balint Varga / Iskra Uzelac
Hor spremio Đorđe Pavlović
Binsku muziku vodi Ana Zorana Brajović
Asistent kostimografa Branka Đuričić
Muzički saradnici Srđan Jaraković / Nevena Živković / Dragan Radivojević / Nada Matijević
Scenarista Mirjana Goločevac / Dejan Filipović
Sufler Silvija Pec
Organizator Maša Milanović Minić
Prevod i titlovanje Konstantin Carina
Glavni slikar Miroslav Nikolić
Glavni vajar Stanimir Pavlović
Maska Nijaz Memiš
Majstor svetla Miodrag Milivojević
Majstor pozornice Zoran Mirić
Šef dekorske opreme Željko Rudić
Kostimi i dekor su izrađeni u radionicama Narodnog pozorišta u Beogradu.