Rat i mir

„Rat i mir“, po čuvenom klasiku Lava Nikolajeviča Tolstoja, u režiji Borisa Liješevića

Prva čitaća proba predstave „Rat i mir“, po čuvenom klasiku Lava Nikolajeviča Tolstoja, u dramatizaciji Fedora Šilija i režiji Borisa Liješevića održana je 25. marta u probnoj sali. 

Premijera je planirana 30. maja na Velikoj sceni, a u podeli su Hadži Nenad Maričić (Grof Petar Pjer Kirilovič Bezuhov), Miodrag Krivokapić (Knez Nikolaj Andrejevič Bolkonski), Danilo Lončarević (Andrej, njegov sin), Zlatija Ocokoljić Ivanović (Marija, njegova kćerka), Zorana Bećić Đorđević (Liza, žena kneza Andreja), Dušan Matejić (Grof Ilja Andrejevič Rostov), Bojana Stefanović (Grofica Natalija Rostova), Teodora Dragićević (Nataša, njihova kćerka), Nemanja Stamatović (Nikolaj, njihov sin), Nina Nešković (Sonja, njihova rođaka), Slobodan Beštić (Knez Vasilije Sergejevič Kuragin), Kalina Kovačević (Elen, njegova kćerka), Petar Strugar (Anatol, njegov sin), Vučić Perović (Boris Drubecki) i Nedim Nezirović (Napoleon Bonaparta).

U umetničkom timu su i Janja Valjarević (scenograf), Bojana Nikitović (kostimograf), Stefan Ćirić (kompozitor), Mirko Knežević (koreograf), Bojana Stefanović (scenski pokret) i Ljiljana Mrkić Popović (scenski govor).
 
Saradnici na predstavi su Miloš Golubović, Vuk Miletić (producenti), Gala Dimović (organizator), Sanja Ugrinić Mimica (inspicijent), Marija Nedeljkov (sufler), Ivan Orlenko, Jelena Šarković (asistenti reditelja), Anja Marčetić (asistent scenografa) i Jana Zaharijević, Miljana Ljubičić (asistent kostimografa).

Prvi i jedini put do sada, jedno od najuticajnijih dela svetske književnosti, postavljeno je na Velikoj sceni Narodnog pozorišta i, uopšte, u srpskom teatru, pre više od četiri decenije. Premijera je održana 24. juna 1980. godine u režiji Petra Šarčevića koji je uloge glavnih junaka poverio Bogdanu Dikliću (Pjer Bezuhov), Predragu Mikiju Manojloviću (Knez Andrej Bolkonski) i Dragani Varagić (Nataša Rostova). 

U podeli su bili i Mihajlo Viktorović (Knez Nikola Bolkonski), Anđelka Ristić (Kneginja Liza Bolkonska), Dobrila Stojnić (Kneginja Marija Bolkonska), Predrag Tasovac (Grof Rostov), Ksenija Jovanović (Grofica Rostova), Marko Nikolić (Nikolaj Rostov), Radovan Miljanić (Peđa Rostov), Zorica Mirković (Sonja Rostova), Vasa Pantelić (Knez Vasilije Kuragin), Ognjanka Ognjanović (Kneginja Elena Kuragina), Tihomir Arsić (Knez Anatol Kuragin), Slavka Jerinić (Marija Dimitrijevna Ahrosimova), Mira Bobić (Ana Pavlova Šerer), Ljiljana Janković (Marija Bogdanovna), Branislav Jerinić (Kutuzov), Bogoljub Dinić (Denisov), Boško Puletić (Drubecki), Dragan Zarić (Dolohov), Miroslav Petrović (Vajrojter), Zoran Stojiljković (General Lanžeron), Ramiz Sekić (General Miloradović), Milorad Volić (General Beniksen), Branko Jerinić (Napoleon), Rodoljub Raša Simić (Kmet Alpatič) i Zvonko Jovičić (Ađutant). 

Dramatizaciju je uradio književnik Mirko Miloradović, scenograf je bio Aleksandar Augustinčić, kostime je kreirala Ljiljana Dragović, dok je o koreografiji brinuo Dušan Trninić.

Predstava je izvedena ukupno 16 puta pred oko 7500 gledalaca. 

 

Reč reditelja Borisa Liješevića:
Ovo je jedan od komada koji je više od klasike. Isprva nije ni smatran romanom, već epopejom. (…) To je roman koji grije dušu. Ima nešto veličanstveno, uzvišeno i toplo u njemu. Kao jevanđelje. Ili kao Sveto pismo. Čovjek neprestano vodi rat na svim poljima, a teži o miru sa samim sobom. A do mira se dolazi kroz rat. Rat se vodi na bojištu jednako kao i u duši. Rat u svijetu počinje od rata u čovjeku. A rat je sukob svijeta sa samim sobom. Potrebno je stići do mira u čovjeku pa će biti i mira u svijetu. Jer ratove ne pokreću vladaoci.  Ratove pokreću milioni uzroka koje istorija ne proučava. Ratove pokrećemo mi. Bez nas nema ni ratova. Vladaoci država nisu na bojnom polju i ne pucaju. Kako može jedna naredba natjerati milione ljude da pucaju jedni na druge, pita Tolstoj u „Ratu i miru”. Ne, ta je želja u onima koji leže u rovovima, nišane i povlače obarače. Bez njih nema rata. U njima je rat. Čovjek je jedinica istorije. Sa svim ambicijama, karijerama, moći koju stiče tokom života i kojom upravlja, on je ipak samo jedna jedinica. Napoleon, jednako kao i bilo koji bezimeni vojnik koji pogine bez slave i časti. Jednako kao i Platon Karatajev, kao i mi danas. Svi mi zajedno pokrećemo tu skazaljku na ogromnom časovniku istorije. (…) Teško je kod ovakvog romana izdvojiti jedno. Mnogo je tu stvari. Razmišljanja junaka o Bogu, o vječnosti, o ljubavi kao pogledu na svijet, ljubavi kao načinu života. O ključnim momentima života kada čovjek sagledava i dodiruje suštinu koja je tu, koja je sve vrijeme bila tu pred njegovim očima, suštinu koja je mir. A koju nije mogao da uvidi i sagleda zbog rata. Čovjek neprestano vodi rat sa samim sobom, sa okolinom, sa životom, sa Bogom. Mir na ruskom znači svijet. Dakle pronaći mir je pronaći svijet. Mir je svijet. Rat i mir kao principi po kojima funkcioniše život i svijet. Kao dvije životodavne sile koje pokreću svijet i istoriju, ali i čovjeka. Rat i mir kao nerazdjeljiva cjelina koju ne možemo da razumijemo. Kao mapa po kojoj se krećemo, točak unutar koga se krećemo kao cirkuski miševi. Rat i mir zajedno čine kontekst naših života. (…) Roman govori o putu Nataše i Andreja do sebe. O traženju sebe i smisla u ratnom vremenu. O odrastanju jedne generacije u vremenu kada se rat uvukao u ljude i u svijet. O tome šta je život? Šta je vredno u životu. Šta je zapravo ljubav? I čemu život, zašto živimo? Oni traže odgovore na ta pitanja. Nekad imam osjećaj da Tolstoj svojim pisanjem dodiruje samo nebo. Trudim se da i predstava dodirne nebo. Ono iznad Austerlica, gde se zameće to pitanje. Nekad mi se čini da Tolstoj piše iz perspektive Boga. Ili se, u ključnim momentima, prenese u tu perspektivu. I tada dodiruje neke tajne. Ni jedan pisac se ne približava transcendentnom kao Tolstoj. Šta je smrt? Ništavilo koje ostaje na Borodinskom polju sa oko 80.000 mrtvih ljudi i 50.000 mrtvih konja ili je to buđenje koje knez Andrej doživi kad umire? Da, smrt je buđenje, kaže nam Tolstoj. Spajanje sa večnim. Rat i mir je istorija, ali i filozofija i religija i teologija i politika. Roman koji kao da se sam pisao. Ili ga je pisalo kolektivno iskustvo vremena. Zato nije ni čudno što se Tolstoj odrekao svih prava na svoje romane smatrajući ih kulturnim dobrom čovječanstva.

(izvod iz intervjua, objavljenog 28. aprila u 151. broju „Pozorišnih novina“, koji je sa rediteljem Borisom Liješevićem vodio Mikojan Bezbradica)

 

Reč dramaturga Fedora Šilija:

Romen Rolan je o “Ratu i miru” napisao: “Ovo delo, kao život, nema početak, nema kraj. Ono je sam život, u večnom pokretu.”
I, zaista, Tolstojev roman nema, u konvencionalnom smislu, početak i kraj. Prvo poglavlje nas ubacuje u salon Ane Pavlovne Šerer, gde se okuplja petrogradsko plemstvo i inteligencija. Tu se raspravlja o Napoleonu, caru Aleksandru, Austriji, Pruskoj, budućem ratu, ali se istovremeno sklapaju poslovi preko carske porodice, brakovi iz interesa, i vodi se briga ko će biti najlepše obučen u salonu. Bez ikakvih uvoda, objašnjavanja, ili posebnih naznaka koji će od likova, koji se tu nalaze, biti glavni protagonisti, koji sporedni likovi, a koji se više nikad neće pojaviti u romanu. 

Tako i narativni kraj (sam kraj "Rata i mira" je zapravo duži esej o Tolstojevom shvatanju istorije ) umesto da završava radnju, uvodi novu temu, nov događaj: začetak dekabrističkog ustanka u Rusiji 1825. godine.

Zanimljivo je zašto se "Rat i mir" ovako završava. Tolstoj je zapravo hteo da piše roman upravo o dekabrističkom ustanku, ali je u istraživanju shvatio da se koreni tog događaja nalaze u napoleonskim ratovima koji su se vodili od 1803. do 1815. godine. Stoga je "Rat i mir" pisan skoro kao uvod u ono što je Tolstoja zapravo zanimalo – a na kraju, Tolstoj nikad nije napisao knjigu o dekabristima.

Ipak, šta je suština "Rata i mira"? Suština, čini mi se, je u traganju. Protagonisti romana su u stalnom traganju, traže Boga, ljubav, slavu, sreću, smisao života... 

Pjer Bezuhov se zapita: “Čemu služi naš život? Zašto smo mi na ovome svetu? Šta to ljudi i čovečanstvo imaju da sagrade i izvedu svojim životom?" Mislim da je to osnovno pitanje koje Tolstoj postavlja, suštinska tema knjige – shodno tome, suštinska tema dramatizacije i predstave.