Vesti

Drama Ljubomira Simovića „Hasanaginica” u režiji Jagoša Markovića obeležila značajan jubilej - dve decenije od premijere

30 decembar 2021

Kultna dramska predstava „Hasanaginica”, po tekstu akademika Ljubomira Simovića, u režiji Jagoša Markovića, izvedena je 30. decembra na Sceni „Raša Plaović“, tačno na dvadesetogodišnjicu premijere, održane 2001. godine na nekadašnjoj Sceni „Peti sprat“.

Bilo je to 144. izvođenje ovog komada, a uloge su ostvarili Nenad Stojmenović (Hasanaga), Vanja Ejdus (Hasanaginica), Radmila Živković (Majka Hasanagina), Aleksandar Srećković (Beg Pintorović), Aleksandra Nikolić (Majka Pintorovića), Darko Tomović (Efendija Jusuf), Petar Božović (Ahmed), Ivan Ivanov (Asker Suljo), Bojan Krivokapić (Asker Huso) i Stefan Buzurović (Musa).

Oduševljena publika ispratila je kompletan ansambl, kome se na poklonu pridružio i reditelj Marković, višeminutnim burnim ovacijama i uzvicima „bravo".

Reditelj Marković, uoči premijernog izvođenja pre dve decenije, rekao je da je predstava „posvećena svima koji su voleli, a to nisu umeli da pokažu, kao Hasanaga”.

„Onima koji su voleli, a bili povređeni, pa zbog toga postali grubi, žestoki, surovi i svirepi. Svima, čija deca rastu bez njih, deci koja odrastaju bez roditelja, majkama koje podižu decu svoje dece, ljudima koji su voleli i bili žrtve sopstvene ljubavi i sopstvenih nesporazuma. Visoka čela kažem da nije reč o političkoj predstavi, novcu, moći, seksu, međunarodnom monetarnom fondu, džihadu, Crnoj Gori i Srbiji, Hagu, ni onoj Del Ponte, ni onoj fon ponte, ni onom pur ponte... Nego, da je reč o jednoj, na primer, Šemsi Pintorović iz Gackog Polja, okolina Trebinja, koja se udala za Hasana koji je postao aga, a ona zbog toga izgubila svoje ime i postala Hasanaginica. Ako posle ove predstave, i mi sa scene, i ljudi iz gledališta, stanemo bar jedan milimetar, bar jedan korak bliže ljubavi, onda ona ima smisla. Meni se čini da sam već postao bolji. Ili, ako nisam bolji i razumniji, bar sam manje loš, manje zao”, rekao je tada Marković koji je uloge poverio Marinku Madžgalju (Hasanaga), Vanji Ejdus (Hasanaginica), Radmili Živković (Majka Hasanagina), Aleksandru Srećkoviću (Beg Pintorović), Kseniji Jovanović (Majka Pintorovića), Darku Tomoviću (Efendija Jusuf), Branislavu Cigi Jeriniću (Ahmed), Nenadu Stojmenoviću (Asker Suljo), Igoru Đorđeviću (Asker Huso) i Stefanu Kapičiću (Musa).

U nizu brojnih pozitivnih kritika koje su pratile ovu predstavu, između ostalog, zabeleženo je da je reditelj, „poput simboličnog peščanog sata na sredini scene i vremena koje neumitno teče, uspeo da pokaže kako je sve prolazno i nestalno, a samo ljudska patnja i sujeta ostaju zlokobno da traju kao pečat i usud čovekove gluposti i oholosti“.

Čitali smo i ovakve reči kritike: „Hasanaginicu je režirao Jagoš Marković. A kad on režira, budite sigurni da će, uz svesrdnu pomoć glumaca, uzburkati vaše emocije. On, jednostavno, ne može drugačije”; ” Hasanaginica Vanje Ejdus izuzetno je glumačko ostvarenje”; „Aleksandar Srećković je (…) verovatno najlepši monolog naše novije dramske književnosti (…) izgovorio u najboljoj tradiciji jednog Branka Pleše, kad dramski monolog postaje i muzika, i poezija, i mudrost”, „Hasanaginu majku sigurno i zrelo na scenu donosi Radmila Živković, dok majku Pintorovića, Ksenija Jovanović sačinjava od neprobojne maske, iza koje će se na kraju pojaviti patničko lice žive žene. Efendija Jusuf odlično je scensko ostvarenje Darka Tomovića”; „Ovo je neosporno uspeh za Narodno pozorište, a za reditelja uopštavanje sopstvene raznorodnosti i vidljiv put ka pravom izrazu”.

Usledilo je igranje predstave na redovnom repertoaru, uvek pred prepunim gledalištem, ali i gostovanja u Požarevcu, Podgorici, Pančevu, Makedoniji (Ohridsko leto 2002), Novom Sadu (Sterijino pozorje 2003). Izuzetna kreacija zahtevne naslovne role donela je Vanji Ejdus Sterijinu nagradu, a na sedmim Glumačkim svečanostima „Milivoje Živanović” Nagrada žirija publike dodeljena je Kseniji Jovanović, a nagradu za najboljeg glumca večeri stručni žiri dodelio je Aleksandru Srećkoviću.

Autorski tim ove predstave, pored Jagoša Markovića koji je uradio i izbor muzike, čine i Boris Maksimović, scenograf, Bojana Nikitović, kostimografkinja, Ivana Dimić, dramaturškinja, dok je za scenski govor bila zadužena dr Ljiljana Mrkić Popović.

Marinko Madžgalj tumačio je u kontinuitetu lik Hasanage do početka sezone 2007/2008, a nakon toga ulogu je preuzeo Nenad Stojmenović.

Tokom svih ovih godina, bilo je i drugih „uskakanja“ i trajnih zamena usled raznih okolnosti, tako da su u podelama bili i Mihailo Lađevac (Beg Pintorović), Nenad Radović/ Ivan Ivanov/ Bojan Krivokapić (Asker Suljo), Igor Damnjanović/ Stefan Buzurović (Musa)...

Umesto Ksenije Jovanović, koja je preminula 2012. godine, ulogu Majke Pintorovića igra prvakinja Drame Aleksandra Nikolić.

Nakon smrti Branislava Jerinića, ulogu Ahmeda preuzeo je Srboljub Milin (koji je, takođe, u međuvremenu preminuo), potom Predrag Ejdus, da bi, posle njegove smrti, ulogu nasledio Petar Božović koji se prvi put u njoj ostvario 2. februara 2019. godine.

Podsećanja radi, Simovićeva verzija „Hasanaginice“, slavne balade zapisane 1774. godine, o tužnoj sudbini žene turskog age, praizvedena je baš u Narodnom pozorištu u Beogradu 27. maja 1974. godine u režiji Želimira Oreškovića koji je glavne uloge dodelio Nedi Spasojević i Milošu Žutiću.

Tom prilikom, Simović je u katalogu predstave napisao da će gledaoci, koji poštuju narodnu baladu čijim se motivom koristi ova drama, verovatno biti iznenađeni kad vide šta se u toj drami događa, i kad čuju kako se u njoj govori.

- Moguće je da oni u Hasanaginici ne očekuju toliko humora, takve sadržaje, motivacije i obrte, pa ni takve ličnosti. Međutim, istorija Hasanaginice, koja je nesumnjivo opštepoznata, morala je - na ovaj ili na neki drugi način - da bude pretvorena u potpunu nepoznatu. Morali su se potražiti moderniji sadržaji, novi likovi, aktuelnije motivacije, pa se, prema tome, moralo progovoriti i novim jezikom. Gledalac ne može da zahteva od pisca da piše ono što je već ranije napisano, niti da mu pisac govori ono što on, gledalac, već do tančina zna. Korišćenje nekog starog književnog motiva ima opravdanja jedino ako se tom motivu priđe s novim idejama i razlozima; stari motiv živi samo ako je moguće da se kroz njega iskazuju nova značenja i savremeni odnosi i sudbine. Jedno delo može da počne, ali ne sme da se završi u svom prauzoru. To je nužnost koja se podrazumeva. Jednom rečju, Hasanaginicu nije bilo moguće pisati drugačije nego kao modernu dramu; na koji način modernu, to je već drugo pitanje – kazao je gospodin Simović.